Rosno jutro, cvrtkut ptica, tu idilu prekida rad motora kombija sa kojim smo se popeli do Bijelih Voda na Bjelasnici. Izlazimo svi okupljamo bicikla, montiramo tockove, uzimaju se prve doze ugljikohidrata, vitamina, te tekucine. Nitko od nas ne sluti sta nas ceka dok smo svi opijeni ljepotom same Bjelasnice, divljnine nadomak Sarajeva i stanovnika prirode koji svukud oko nas stvaraju svoju slatku buku. Spust do Sabica odmah je u svima izazvao odusevljenje i takodje veoma lagani nastavak prema Sinanovicima gdje stajemo na dorucak, caj, malo odmora jer vec smo presli negdje oko 15 km.
Jos uvijek vlada euforija i opijenost netaknutom prirodom. Eh ljepota prirode polako pocinje da pokazuje zube tako sto nam pokazuje makadamski uspon prema Bjelimicima koji je prije nekoliko dana u nevremenu poprilicno erodirao ali taj dio puta nije previse dug otprilike nekih 2 km. Usput srecemo nekog cobana sa povecim stadom ovaca koji nam se je cudio dok smo mi pravili ne mali broj slika na kamenjaru koji je dio Visocice jer smo morali sa tim putem da dodjemo do Bjelimica. 
Zanosna ljepota pejzaza oko nas i dalje nas vuce sve dublje i sve vise u samu planinu, jednostavno nemoguce je opisati neke od ovih mjesta i drzat cemo se one stare, koja glasi da slika moze reci 1000 rijeci. Polako se priblizavamo prelazu od kojeg ce sve stvari krenuti nadole tj. odakle slijedi veoma dug spust tj. doslovno sve do poslije Glavaticeva sa nekim malim usponima.
Ali usput nas stizu clanovi planinarskog drustva Bjelasnica koji su krenuli u osvajanje nekog od vrhova (ja nisam bio tu pa i nisam cuo koji i gdje). Uglavnom nakon kratkog razgovora sa njima nastavljamo dalje prema Bjelimicima do kojih je konstantan makadamski spust.
Napokon dolazimo u centar Bjelimica koji predstavlja zgradu mjesne zajednice koja nije u funkciji te dvije lokalne prodavnice. Sada smo vec na 27 km naseg puta od lokalaca cujemo da imamo podosta spusta i to sve asfaltom do nekih 35 km i cujemo kako imamo neko brdo od jedno 4 km kod Glavaticeva i tako krecemo jos jednom spust je ocaravajuci i bas onako rashladjujuci jer vec smo zagazili u podne i sunce je pocelo da nemilosrdno zagrijava nasa tjela.Pocelo je utrkivanje sa vremenom ko ce prije doci i ohladiti se u vodi Borackog jezera i tako sa cestom koja je inace ogromna za tako malo mjesto i koja izgleda bolje od vecine nasih cesta u BiH krece taj spust. Culi smo usput da u Glavaticevu ima 4 km uspona ali pri prolazu kroz njega jednostavno ih nismo nasli te nam je to bila veoma dobra vijest, ali kako kazu ono ne lozi vatru da peces zeca dok je on jos uvijek u sumi. Prolazimo Glavaticevo i nailazimo na masu nekih rafting klubova i usput nas ponudi neki covjek da nas prebaci donekle ali mi to ono glatko odbijamo, sto ce kasnije ispasti nasa najveca pogreska taj dan. Dolazimo i vidimo poveci uspon ali i sto je najgore nema rastlinja koje bi nas zastitilo od sada vec nemilosrdnog sunca nego nam je samo preostao mars do vrha pa kako god da god. Nakon patnje nemoguce koju smo prezivjeli na tom malom komadicu puta dolazimo do Borackog svi onako poprilicno izmoreni i iznureni se pocinjemo skidati i uskacemo na kupanje. Nakon "nama" kratkog odmora i malo kupanja dolazi vrijeme za zadnju etapu puta a to je stici do Konjica i ukrcati se na voz za Sarajevo. Sada nas umor davi doslovno i serpentinu od Borackog prelazimo sa pjeskobusem, svakim predjenim metrom umor nas pogadja sve vise i vise i polako nas pocinju stizati svakojaki bolovi ali nam i dehdratacija prijeti opasno ali opet nekako uspijevamo doci na vrijeme u Konjic tj. ostalo nam jos 15 min do polaska voza. Kupujemo nekoliko sokova koje glatko iskapljujemo i krecemo na peron. Dolazi voz i sada trka frka kako da bicikla poubacivamo unutra jer kao voz ne moze nas cekati i hajde nekako i to uspjevamo, nakon naprdjivanja sa kondukterom morali smo platiti dodatne karte za bicikla :(. Eh kontamo sada cemo napokon da odspavamo malo do Sarajeva ali ni od toga nista jer sa nama vagon dijele neki zatvorenici koji su kod kuce bili za vikend i posto su krenuli nazad potrudili su se da se dobro provedu uz masu klipaca Sarajevske pive i uz glase melosa kojeg pjeva 4 pijana covjeka i koji zvuci strasno dobro :D. Uglavnom dolazimo do Sarajeva i zalimo se kondukteru jer su na kraju likovi poceli da razbijaju flase i ono usput dok zamahuju piva je letjela svukuda po vagonu ali on nam odgovara da to nije protiv pravilno jer kao oni nisu nista lose uradili ono bili su veoma ugodni saputnici. Eh doticemo tlo u Srajevu sada nakon 14 sati i shvacamo da opet treba pedalati ali sada do kuce sto nam vise nije bio problem.
Evo jos nekih fotografija koje su nam citav ovaj umor i trud opravdale:
No comments:
Post a Comment